Posljednji Mohikanac realnog socijalizma (H-alter, 01.12.2016.)

Komentar na smrt Fidela Castra. Originalno objavljeno na H-alteru


U subotu 26. studenog, umro je Fidel Castro, u devedesetoj godini života. Možemo ustvrditi kako je time simbolično konačno okončana jedna era u ljudskoj povijesti, jednako kao što je rušenje Berlinskog zida okončalo Hladni rat. Castrova smrt je de facto udarila posljednji čavao u lijes ideji “realnog socijalizma”, odnosno “socijalizma u jednoj državi”.

Povijest će Castra pamtiti na razne načine, zaviseći o ideološkim predznacima interpretacija. Njegovi pobornici i kritičari će se međusobno nabacivati hvalospjevima i optužbama na njegov račun. I dok će jedni isticati njegovu odlučnu “anti-imperijalističku” borbu protiv Sjedinjenih Američkih Država, kao i jedan od najcjenjenijih i najdostupnijih zdravstvenih sustava, drugi će isticati neumorno gušenje svake političke oporbe, dovođenje svijeta do ruba nuklearne katastrofe 1962., sveopće siromaštvo i diktaturu.

U ovom članku ću pokušati otvoriti određene teme o kojima se do sada, barem u hrvatskom političkom prostoru, nije govorilo. Pokušati ću dati (ultra) lijevu kritiku Castrove ostavštine, izlazeći izvan klasične i zamorne podjele “lijevo/desno”, poluinformiranih apriornih stavova i teorija urota.

Fidel Castro vladao je Kubom četrdeset i sedam godina, sve do 2006. godine kada ga je bolest prisilila da se povuče iz politike. No, čak i kada se povukao on je i dalje utjecao na političku zbilju Kube, kroz razne susrete sa svjetskim dužnosnicima i pišući svoje Refleksije.

Političku karijeru je započeo 1947. u stranci Ortodoxo čiji je vođa bio karizmatični kubanski senator Eduardo “Eddy” Chibás. Ortodoxo je bila demokratska i “progresivna” stranka za reformaciju društva s, doduše,  izrazito antikomunističkim svjetonazorom. Iz njezine omladinske organizacije će kasnije Castro izvlačiti ljude za gerilsko ratovanje.

Iako se u početku protivio sovjetskom utjecaju, nakon invazije na Zaljev svinja Castro, koji je originalno bio iz radikalno nacionalističke pozadine, revoluciju proglašava socijalističkom. Glavni razlog tome je bilo naglašavanje ovisnosti o Sovjetskom Savezu kao i naglašavanje buduće uloge koju će Komunistička partija Kube imati u društvu. Za Castra, ali i njegovog druga Che Guevaru, socijalizam nije bio ništa do li snažne centralizirane države po uzoru na Sovjetski Savez, jednako kao što su revoluciju smatrali ostvarivom jedino kroz djelovanje manjine u ime masovnog pokreta.

Sama Kubanska revolucija započela je kao višeklasna politička revolucija za svrgavanje diktatora, potpomognutog od strane SAD-a, a koja je na kraju prerasla u socijalnu revoluciju. Socijalna revolucija je na početku osigurala Castrovu vlast kroz radikalnu distribuciju dobara koja je kasnije polako prerasla u nacionalizaciju. No, ubrzo su uslijedili loši ekonomski rezultati, djelomice i zbog blokade SAD-a.

Usprkos svim mogućnostima političke mobilizacije i načelnom ohrabrivanju naroda za sudjelovanje u političkim procesima, na Kubi je onemogućena bilo kakva demokratska kontrola. Kubanski socijalizam bio je upravo socijalizam sa zapovjednom strukturom poput vojske. Ono što je režim držalo na okupu bila je Castrova ličnost, ali i neprijateljstvo i upornost SAD-a koji, ne samo da je pokušavao otkloniti Castra brojnim atentatima, nego je i pokušavao pokoriti Kubu izgladnjivanjem do smrti.

Castrova ovisnost o Sovjetskom Savezu ni u kom slučaju nije bila bezazlena. Tako je, usprkos svom navodnom anti-imperijalizmu i vojnom potpomaganju saveznika u Trećem svijetu, Castro podržao sovjetsku intervenciju u Čehoslovačku 1968. godine. Time je pokazao kako je sovjetska pomoć uvjetovala pretvaranje Kube u marionetu sovjetskog imperijalizma.

Često kada se govori o Kubanskoj revoluciji i Kubi općenito se ističe samo uloga male gerile i avangarde koja je izborila slobodu za sve. No potrebno je postaviti jedno vrlo važno pitanje: što je s radničkom klasom i njezinom borbom?

Službeni izbori tvrde kako na Kubi nije bilo štrajkova od kada je Confederación de Trabajadores de Cuba (CTC) obećao vjernost vladi 1961. Od tada je štrajk na Kubi tabu. Bez obzira na to štrajkaški pokreti su se pojavljivali kroz cijelo desetljeće. Npr. možemo čitati o dva ne tako davna štrajka, onog poštarskih radnika u Helgiuinu, koji su prestavši raditi i napravili zastoj u podjeli pošte i novina, i onog lučkih radnika koji su odbili puniti brod za Haiti rižom i žitaricama zbog nedostataka hrane na Kubi.

O štrajkovima se isto tako i ne piše, zbog sistemske cenzure i manipulacija kroz medije koje su se nastavila i od kada je Raul Castro preuzeo vlast. Represija na Kubi općenito je bila izrazita i to ne isključivo protiv klasnog neprijatelja već i protiv radničke klase i lijeve opozicije. Tako je na Kubi još uvijek prisutno kažnjavanje zbog neprijateljske propagande, prijezira prema autoritetu (desacto), distribucije “krivih informacija”, sastanaka i demonstracija… 2006. Castro je priznao kako je u jednom trenutku na Kubi bilo oko 15 tisuća političkih zatvorenika, iako razno razni izvori, posebice oni desni, uveličavaju ove brojke.

U jednom intervjuu iz 2010. Castro je izjavio kako “kubanski model više ne funkcionira”. Time je dakako mislio na zadnjih nekoliko godina kada je vlast na Kubi preuzeo je Raul Castro. On je oslabio ulogu države u ekonomiji. Primjerice, omogućeno je poslovanje malim biznisima i kupovanje nekretnina strancima. Otvorena su vrata za liberalizaciju i tržišne reforme na Kubi koje su započele smanjivanjem prava i zaštićenosti radničke klase.

Kuba ima veliki problem i s rasizmom, problemom koji jednako tabu kao i štrajkovi u “radničkoj” državi. Nebijelo stanovništvo čini više od 62 posto kubanske populacije. U siječnju 1959. Castro je rekao američkom novinaru kako će njegova vlada raditi na tome da rasna diskriminacija nestane jednom za uvijek. Ova izjava mu je osigurala potporu crnog stanovništva, pa je tako 1962. 80 posto crnog stanovništva bilo za revoluciju. No sustav ih je zaboravio. Iako imaju pristup svim državnim servisima, jako je malo Afrokubanaca na visokim položajima u društvu.

Nakon nestanka sovjetske pomoći rasizam na Kubi je porastao. Tako primjerice od pomoći američkih Kubanaca imaju koristi isključivo bijelci (čak 85 posto pomoći ide njima!), koji su i većinski radnici u turizmu – najsnažnijoj kubanskoj ekonomskoj grani. Morales Dominiquez je 2005. proveo istraživanje po kojem je 73 posto znanstvenika i tehničara bijelo, kao i 80 posto profesora na Sveučilištu u Havani. Nezaposlenost Afrokubanaca je dupla u odnosu na bijelo stanovništvo, češće rade na crno, a čak 85 posto zatvorenika je Afrokubanske pozadine. O samom rasizmu na Kubi se ne govori i to ga konstantno jača.

Pitanje “socijalizma u jednoj državi”, odnosno “realnog socijalizma”, i ostalog staljinističkog nasljeđa velik je uteg za komunističku ideju u 21. stoljeću. Staljinističko nasljeđe se izravno sukobljava s idejom socijalizma kao besklasnog društva. Sasvim jasno možemo reći kako su monstruoznosti tih režima okaljale ime jedne slobodoljubive emancipatorske ideje.

A pitanje “realnog socijalizma” i Marxovog socijalizma ne može se svesti, kako to nažalost rade mnogi ljevičari, na pitanje realne politike i idealizma. Besklasno društvo ne može se promatrati kao puko teoretsko ili etičko pitanje već kao sam cilj, prema kojem je potrebno usmjeravati današnje političko djelovanje.

Zbog toga je potrebna “bespoštedna kritika svega postojećeg” (Marx), odnosno kritika ovakvih sustava iz marksističke perspektive. Velik doprinos ovoj temi možemo pronaći u knjizi Marcela van der LindenaWestern Marxism and the Soviet Union: A Survey of Critical Theories and Debates Since 1917 (Boston, Brill, 2007.), koja sadrži brojne kritike Sovjetskog Saveza i sličnih režima upravo iz marksističke perspektive.

I dok će mnogi i dalje oplakivati “legendu” Fidela Castra, Kuba će pod palicom njegovog brata nastaviti proces koji je sam Castro započeo: liberalizacije vlastite ekonomije i povratka na svjetsko tržište. Kubanski je model započela i završila elita koja se iskrcala s Granmae. Gdje je u cijelom ovom procesu bila radnička klasa koja bi prema socijalističkoj ideji, koju je Kuba barem načelno zagovarala, trebala biti glavni subjekt revolucije? To je pitanje koje ćemo ostaviti za neke buduće pokrete…

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s