Hollywoodska izgradnja nacionalne utopije (H-alter, 03.11.2016.)

Analiza dokumentarca Winter on Fire: Ukraine’s Fight For Freedom Evgenija Afineevskog. Originalno objavljeno na H-alteru.


Slava Ukrajini!” – “Slava herojima!” – “Slava naciji!” – “Smrt neprijateljima!” Slogani su koji odzvanjaju ulicama Kijeva. Euromajdan je. Šesnaestogodišnji dječak-prosvjednik s kacigom i navijačkim šalom na kojem se nalazi hladno lice Stjepana Bandere zove svoju majku da joj kaže kako je voli. U daljini se čuje rafalna paljba kalašnjikova. Ima poginulih. Ovo su slike kojima započinje dokumentarac Evgenija AfineevskogWinter on Fire: Ukraine’s Fight For Freedom.

Dokumentarac je objavljen 2015. godine, u ukrajinskoj, britanskoj i američkoj koprodukciji. Djelomice ga je producirala i američka tvrtka Netflix. Svoju svjetsku premijeru doživio je na 72. Venecijanskom međunarodnom filmskom festivalu te je potom osvojio brojne nagrade, poput one publike u Torontu, a nominiran je i za Oskara za najbolji dokumentarni prikaz.

Prema ocjenama publike i struke možemo reći kako se radi o ozbiljnom dokumentarnom filmu vrijednom pažnje. No ipak, postoji nekoliko velikih problema s ovim filmom. Odmah ću reći kako su to izrazita politička pristranost, propagandni karakter koji uspješno manipulira našim emocijama i zataškavanje nepodobnih činjenica. Zbog toga ga je potrebno pažljivo secirati.

Ukrajinskom krizom sam se već bavio u dva članka u Zarezu: Još jedna Narančasta revolucija u prazno i Nazovi u radi Ukrajine. Tu sam pokušao ponuditi dublju analizu određenih fenomena i procesa, kao i strana koje su bile uključene u Euromajdan i sukobe koji su uslijedili. Stoga ću u ovom članku, uz samu kritiku dokumentarnog filma, pokušati i dati objektivniji kontekst događaja opisanih u istom te onih koji će tek uslijediti.

Nakon već spomenutih početnih scena, redatelj se upušta iznimno ideološki obojenu kontekstualizaciju događanja koja su prethodila euromajdanskih prosvjedima. U tom uvodu ukrajinska moderna povijest predstavljana je s iznimno nacional-šovinističke pozicije, s dva glavna neprijatelja nacije: komunistima i Rusima. Tako je Viktor Janukovič proglašen proruskim komunistom, a Rusi najgorim demonom koji želi istrgnuti Ukrajinu iz krila Majke Europe.

Utopijsku viziju Europe, odnosno Europske unije, koja donosi budućnost mladima, smanjenu političku korupciju, radna mjesta i općeniti boljitak, možemo vrlo lagano povezati i s hrvatskim iskustvom jer upravo se i kod nas prodavala ta priča, a ubrzo smo se uvjerili kako Europska unija ima svoj centar i periferiju, svoju hijerarhiju i poredak.

U dokumentarcu su većinom intervjuirani umjereni pro-europski aktivisti, koji bi dolazeći iz raznih društvenih skupina trebali predstavljati jedinstvo nacije. U biranju sugovornika bila je prisutna i određena tokenizacija pa su tako uključeni i predstavnici određenih grupa poput ukrajinskih Tatara i Židova, čije bi prisustvo trebalo simbolizirati otvorenost i širinu pokreta, a da pritom niti jednom nisu spomenuti antisemitski grafiti i natpisi u novinama koje je inspirirao Euromadjan.

Jedan od najvećih problema ovog dokumentarca je upravo zanemarivanje uključenosti radikalne desnice u prosvjedima na Euromajdanu. Štoviše, ovdje nije riječ o pukom zanemarivanju, nego o pokušaju ispiranja i preoblikovanja povijesti – jer redatelj je iznimno pazio koji će se kadrovi prikazati, a koji neće. Tako su crno-crvene zastave Ukrajinske ustaničke armije (UPA), slike Stjepana Bandere, zastave neonacističkih organizacija i stranaka poput Svobode itd. svedene na minimum. Organizacije poput Desnog sektora ili tzv. stotina, odnosno paravojnih postrojbi političkih stranaka, uopće se ne spominju, bez obzira na odlučujuću ulogu koju su one, kao grupe istreniranih i pripremljenih političkih “uličnih vojnika”, odigrale u borbama s Berkutom.

Ne mogu se ne osvrnuti na prikazivanje “ikona” Stjepana Bandere i izostanak bilokakvog redateljevog komentara. U Ukrajini je Stjepan Bandera nacionalni heroj. A upravo taj potez govori mnogo o boji ukrajinskog nacionalizma (iako nije da postoji neki blaži ili bolji nacionalizam) i općenitoj političkoj klimi. Rehabilitacija Stjepana Bandere, inače ukrajinskog nacionalista iz perioda prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je odgovoran za etničko čišćenje Poljaka, Rusa i Židova te je surađivao s Trećim Reichom, zasigurno nije nešto preko čega se može samo tako preći.

Možemo reći i to kako ovom filmu nedostaje dublja politička i socijalna analiza. Pitanja poput nezaposlenosti, perspektiva, pogodnosti i problema koje donosi s jedne strane sporazum s EU, a s druge s Rusijom, dublja analiza oligarskih klanova koji upravljaju Ukrajinom, i brojna druga pitanja, u potpunosti su izostala. Za redatelja postoji isključivo jedno pitanje, a to je pitanje ukrajinske nacije i to kao “europske nacije” (suprotstavljene valjda “azijskom barbarstvu Rusije”!). A način na koji on obrađuje nacionalno pitanje, s tehničke strane, je vrhunac propagandne filmografije. Riječ je o dva tipa scena: a) onima koje prikazuju ekstremno nasilje i nemoral jedinica ukrajinske policije, Berkuta i tituškii b) onima koje prikazuju snagu ukrajinske nacije, njezinu složnost, solidarnost i neuništivost.

Osvrćući se prikazivanje vladinih snaga svakako ne možemo zanemariti njihovu brutalnost. Bez obzira na propagandnu prirodu ovog dokumentarca – nasilje je bilo stvarno. Od premlaćivanja studenata i mladeži željeznim palicama pa sve do pucanja iz kalašnjikova i snajpera po prosvjednicima. To nam sve daje sliku brutalnosti koju je određeni režim u stanju upotrijebiti kako bi se očuvao na vlasti. Ovdje je svakako potrebno spomenuti i tzv. tituške, odnosno huligane koje je vlast platila da zajedno s policijom i Berktuom tuku prosvjednike i koji su u dokumentarcu portretirani kao nešto najgore moguće (što vjerojatno nije niti daleko od istine) – kao ljudi koji su prodali svoju naciju za “Judine škudi”.

Kod prikazivanja jedinstva ukrajinske nacije valja izdvojiti nekoliko momenata koje je potrebno kritizirati. Prvi je taj da prosvjednici tvrde kako nisu politični, u smislu pripadanja niti jednoj političkoj stranci, već se nazivaju “normalnim” Ukrajincima. Ovakav diskurs ne samo da forsira “nacionalno jedinstvo” kao silu koja rješava sve probleme već i zatvara oči pred mnogim drugim pojavama poput: velike prisutnosti i raširenosti neonacističke desnice, zlostavljanja nacionalnih i drugih manjina, te učvršćivanje moći oligarhskih klanova i pogoršavanje uvjeta života radničke klase.

Drugi moment mi je “dignuo živac”. Riječ je o korištenju djece za političke svrhe. Naravno, kao netko tko živi u ovom svijetu trebao sam već izgraditi “deblju kožu”, ali usprkos tome svaki put se naljutim kada gledam kako određene političke ideologije i pokreti koriste djecu kako bi izazvali senzibilitet kod gledatelja. Tako se kao jedan od glavnih likova u ovom dokumentarcu pojavljuje dvanaestogodišnji dječak koji je sudjelovao u Euromadjanu – od pomoćnih zadataka pa sve do borbe na barikadama.

Prepričati dokumentarac, izvan ovih izdvojenih političkih slika, iznimno je teško jer se on sastoji isključivo od slika sukoba s policijom, slika intervjua i slika poput velikih skupova na kojima se pjeva himna koje jačaju zajedništvo nacije.

Nakon svega rečenoga, sasvim je jasno kako je dokumentarac zapravo ispunio svoju političku funkciju, a to je senzibiliziranje šire svjetske javnosti sa situacijom u Ukrajini iz pozicije ukrajinskog nacionalizma. Taj nacionalizam može biti liberalan, kao u slučaju pro-europski nastrojenih hipstera, a može biti i neonacistički, u slučaju ekstremne desnice od Desnog sektora, pa nadalje. Ne treba niti zaboraviti čiji novac stoji iza produkcije ovog dokumentarca kako bi nam uvid u njegovu propagandnu prirodu bio potpun.

No, možemo si s pravom postaviti i pitanje: Što je tu moglo biti bolje? Što se moglo napraviti kako bio ovaj dokumentarni film bio manje pristran i objektivniji?

Prije svega potrebna je dublja politička analiza koja bi pokazala višeslojnu podijeljenost ukrajinskog društva; od one na “istok” i “zapad”, pa sve do one između radničke klase i oligarha. Na vanjskopolitičkom planu potrebno je analizirati utjecaj Europske unije i Rusije, njihove ciljeve i potrebu za Ukrajinom. Geopolitička pozicija Ukrajine je od velike važnosti te bi moguća izgradnja NATO-ovog raketnog štita u Ukrajini, kao što je slučaj sa susjednim državama članicama NATO-a, bila samo novi povod za zveckanje oružjem između NATO-a i Rusije i otvorila mogućnosti za neki novi budući sukob.

Što se pak Euromajdana tiče, objektivnim izvještavanjem o događanjima koji su ga pratili i stvaranjem potpunije slike, dobili bismo pravi uvid u političko stanje u Ukrajini i političke snage ukrajinskog zapada. No naravno, ako je nekome cilj da napravi dokumentarac o izgradnji nove ukrajinske nacije, i to još kroz europske licemjerne naočale, tada mu svakako pojavljivanje neonacista i ekstremne desnice kvari sliku.

Naravno, činjenica da sam iznio kritiku ovog dokumentarca i ukrajinskog nacionalizma ne znači da u sukobu koji je uslijedio nakon Euromajdana stajem na stranu tzv. “ruskih separatista”. Jednako kao što sam kritizirao izgradnju nacionalističkih mitova u kojoj je sudjelovao ovaj dokumentarni film, kritizirao bih i one ruske. Nacionalizam je iznimno opasna ideologija, a promoviranje i relativiziranje istoga opasno je igranje s vatrom. Tome svjedoči i nacionalistički sukob koji se odvio u Ukrajini. Stoga bi film i umjetnost trebali biti oruđe prevladavanja sukoba i pronalaženja zajedničkog jezika umjesto bestidna režimska propaganda u cilju izgradnje nacionalne utopije.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s