Dobro jutro, 21. stoljeće (H-alter, 28.10.2016.)

Komentar na članak Dimitrija Birača Esej o hrvatskoj ljevici. Originalno objavljeno na H-alteru.


H-alter je nedavno objavio članak Dimitrija Birača pod naslovom Esej o hrvatskoj ljevici. Čitajući ovaj članak osjetio sam se ponukan odgovoriti. Osobno smatram da kada netko objavi ovakav članak na renomiranom portalu kao što je H-alter, potrebno je predstaviti i drugačije mišljenje. Zapravo potrebno bi bilo predstaviti i više od jednog drugačijeg mišljenja, ali većina ljevice, možda čak i s pravom, ignorira ovakve članke.

Glavni problem ovoga članka je to što je on u suštini Biračev obračun s njegovim nekadašnjim političkim suradnicima iz Radničke fronte, ali i s ostatkom civilne i akademske ljevice. Isto tako, možemo reći kako članak pati od određenih paradoksa: poput istovremenog korištenja H-altera za političko obračunavanje i prozivanja ljevice zbog manjka koordinacije i suradnje. Spomenuo bih još i korištenje “teških” marksističkih fraza na čudnovatim mjestima, poput “paradoksa historijskog materijalizma” i “dijalektičnosti”, koje više služe kao paunovo perje nego što pridodaju smislenosti teksta.

Svoj sam odgovor formirao u pet točaka, u kojima ću pokušati istaknuti probleme ovakvog načina diskusije; i sadržajno i formalno. Možda je potrebno i istaknuti kako je ovaj tekst upućen isključivo ljevici, ljudima koji su zainteresirani za ove teme i čiji je ovo hobi. Nemam nikakvih iluzija kako je ova rasprava od šire klasne važnosti ili bilo što slično.

1) Što je ljevica?

Za Birača je ljevica “širok pojam”. Ona predstavlja one koji se bore za “za ljudska prava i toleranciju, za socijalnu državu i prava zaposlenih i nezaposlenih te socijalno ugroženih, za antifašizam i sekularizaciju”. Ta ljevica ima svoju samonametnutu avangardu, odnosno manjinu koja donosi “dosljedne zaključke ukupne ljevice”, a upravo je ta manjina jedina svjesna kako je odlučujuća borba protiv prevladavajućeg društveno-ekonomskog odnosna (tzv. kapital-odnosa). Nisam sklon upuštanju u tautološke rasprave, ali ovakva definicija ljevice je pogrešna iz nekoliko razloga.

Prvo i osnovno, Birač u svojem tekstu govori o ljevici kao, više ili manje, jedinstvenom tijelu, koje eto ima tu malu naprednu manjinu koja “donosi zaključke ukupne ljevice” i jedina je svjesna “kapital-odnosa”. No je li ljevica uistinu jedinstveno tijelo? Što ju to točno ujedinjuje? Apstraktna svjetonazorska pitanja i stavovi?

Govoreći o ljevici napravio bih osnovnu podjelu na službenu i marginalnu ljevicu. Pod službenom ljevicom smatram socijaldemokratske stranke, stranke nove ljevice, velike sindikalne središnjice i poneke nevladine organizacije koje imaju izravan utjecaj na živote i dinamiku radničke klase, dok pod marginalnu ljevicu smatram organizacije, inicijative i časopise radikalne ljevice čiji je utjecaj na radničku klasu ravan nuli. Ova je podjela po meni nužna kako bismo raspravili ulogu ljevicu u kapitalizmu.

U slučaju službene ljevice njezina je uloga održavanje statusa quo, odnosno reprodukcije postojećih odnosa kroz osvajanje političke vlasti u državi ili discipliniranju radnika (u slučaju velikih sindikalnih središnjica). Zbog toga je još možemo nazvati i ljevicom kapitala. Ljevicu kapitala čine i određene nevladine udruge koje se zalažu za samo kozmetičke promjene i za “više slobode”, dok ne dovode stvarni političko-ekonomski poredak u pitanje.

Što se pak tiče marginalne ljevice ona je posebna priča. Jedina stvar koja joj je zajednička je upravo njezin (ne)utjecaj na političko-ekonomske procese i događaje od važnosti za radničku klasu. Pojam marginalna ne treba shvatiti a priori negativno, jer je riječ jednostavno riječ o realnoj kategoriji. Dakle, izuzev kategorije koja ju ujedinjuje marginalna ljevica se razlikuje u svakoj drugoj mogućoj točci, koje su doduše najviše vezane uz “strategije” i “politike” za prevladavanje same marginalnosti. Tako da među marginalnom ljevicom možemo ubrojiti razne političke struje od “uličnih socijaldemokrata”, anarhista i ovih-ili-onih komunista (zavisti o post-oktobarskim podjelama).

I tu dolazimo do drugog problema, koji proizlazi iz Biračeve “sramežljivosti”. Naime, on se boji upotrijebiti riječ komunist za avangardu koja “donosi zaključke ukupne ljevice”. Postojanje ovakve avangarde u Hrvatskoj je svakakvo otvoreno pitanje, osim ako Birač ne smatra svoju frakciju upravo tom avangardom. No puno važnije pitanje od postojanja ovakve avangarde je pitanje sadržaja politike i uloge te avangarde. Ako znamo da je Karl Marx u jednom od svojih najosnovnijih političkih tekstova, Manifestu Komunističke partije, definirao komuniste kao najnapredniji dio radničke klase – svjestan njezine povijesne misije, možemo se zapitati gdje Birač točno pronalazi ovakve šampione radničkog pokreta u modernoj Hrvatskoj?

Naime, sa sigurnošću možemo ustvrditi kako radnički pokret u Hrvatskoj, ali i u svijetu općenito, ne postoji, a i sami sindikalni pokret je u povojima ili na koljenima (zavisi jeste li optimist ili pesimist). U svakom slučaju ne poričem da u Hrvatskoj postoje komunisti, odnosno barem onaj dio ljevice koji je bliži marksizmu nego lijevom-liberalizmu, no oni su marginalni. Govoriti o nekoj skupini koja “donosi zaključke ukupne ljevice” je, shodno tome, u potpunosti promašeno i bahato.

Treće, i sama radikalna ljevica danas nije jedinstveno tijelo, niti je to bila kroz povijest. I to je dobra stvar. Jednoličnost i jednoumlje uništava svaki zametak diskusije i kritika, a upravo su one ključne za bilo kakav napredak.

2) U obranu hrvatskog anarhizma

U odjeljku 3) Koncept ostvarivanja budućnosti u sadašnjosti Birač kreće u sektaški napad na anarhiste i Radničku frontu. Ovdje je potrebno reći kako se s politikom i djelatnošću Radničke fronte u potpunosti ne slažem te kako, iako sam u “mladosti” djelovao u okviru jedne anarhističke organizacije, nisam anarhist. Štoviše i spram Radničke fronte i spram anarhističkog pokreta u Hrvatskoj i regiji sam izrazito kritičan, no smatram kako kritika ovih struja treba biti argumentirana i “na mjestu”.

Neargumentirani napadi na anarhiste u Hrvatskoj su očito zajednički grupaciji koja je izašla iz Radničke fronte. Korištenje anarhizma kao pogrdne riječi je jedno autistično marksističko nasljeđe 19. i ranog 20. stoljeća koje danas ne bi trebalo reproducirati već bi ga upravo suprotno – trebalo nadići, pogotovo kada iza toga ne stoje nikakvi argumenti ili analiza. Jednako tako poprilično je bahato od jedne očito mlade inicijative da se izruguje anarhizmu, pogotovo kada su u modernoj Hrvatskoj upravo anarhisti, posebice anarhosidnikalisti, postavili određene standarde organiziranja i političke djelatnosti na ljevici koje je malo tko dosegnuo (uzmimo na primjer borbu za plaće radnika kina Broadway u Splitu koja je urodila plodom, borbu protiv Oriana d.o.o. u Puli itd.).

Isto tako, i pticama na grani, kao i osobama s ograničenim političkim znanjem, je jasno kako parlamentarna organizacija poput Radničke fronte nema nikakve veze s jednom radikalno lijevom strujom koja niječe bilo kakvo sudjelovanje i korištenje državnih aparata (bez obzira na neke njezine vlastite historijske paradokse).

3) Antiparlamentarizam kao političko, a ne moralno pitanje

U tekstu Birač spominje kako postoji mogućnost da lijeva politička opcija dođe u sukob s državom zbog osvajanja većine mandata u parlamentu. No ovdje moram postaviti pitanje: zar uistinu netko u 2016. godini vjeruje u ovo? Apsurdnost ove tvrdnje možemo ukratko raspraviti na dva povijesna primjera: pobjedi Syriza-e na parlamentarnim izborima u Grčkoj i pobjedom Salvadora Allendea u Čileu.

U Grčkoj je na parlamentarnim izborima 2015. godine odnijela pobjedu koalicija ljevice Syriza-e, koja se predstavljala upravo kao radikalna i marksistička politička opcija koja će doći u sukob s državom i kapitalom. Ubrzo je došlo buđenje čak i za najprekaljenije idealiste. Syriza je koalirala s ultra-desnim Nezavisnim Grcima, a njezina “racionalna”, “realna” i “odmjerena” politika svakim danom je postajala sve “racionalnija”, “realnija” i “odmjerenija” sve dok nije postala politika mjera štednje.

Sam Birač, kao nekadašnji član Radničke fronte, ne može sakriti svoj početni entuzijazam Syrizom. Što se pak Čilea tiče, pobjeda na izborima socijalista S. Allendea  odavno je postala jedan od glavnih ljevičarskih mitova o mogućnosti parlamentarnog osvajanja vlasti. Malo koji ljevičar će objektivno i historijski pristupiti ovoj temi jer bi ubrzo uvidio kako je Allendeovo preuzimanje vlasti bilo obilježeno razoružavanjem militantnih radnika u Santijagu i Valparisu, stišavanje militantnih radničkih pokreta te kako je u svojoj vladi  “ugostio” fašističke političare i vojne dužnosnike – poput A. Pinocheta, koji ga je na kraju, ali nažalost i brojne druge komuniste i militantne radnike, stajao glave (vidi: Gabriel Smirnow: The Revolution Disarmed: Chile 1970 – 1973.).

Da ne dužim pretjerano, antiparlamentarna politička pozicija je prije svega utemeljena na empirijskom učenju iz povijesti radničkog pokreta. Antiparlamentarizam nije pitanje etike i morala već je za jedne pitanje političke taktike, a za druge pitanje političkog principa.

4) Lenjinov zombi

Kroz svoj tekst Birač stalno ponavlja korištenje “svih mogućih sredstava”, odnosno određenu makijavelističku realpolitiku. Na nekoliko mjesta u tekstu Birač napada svoje oponente koji smatraju da je politika isključivo “visokoprincipijelna”, “moralna” i “etička”. Sasvim je očito kako konceptom “časne politike” Birač ponovno napada Radničku frontu.

Birač ističe kako je će ljevica uvijek biti poražena ako nema oslonac u čvrstoj organizaciji. Možemo reći kako je to pokušaj korištenja Lenjina u 21. stoljeću bez određene historijske analize i kontekstualizacije. No, povijest nas uči kako su često i čvrste organizacije, poput njemačkih Spartakista, gubile. Isto tako, komunistička organizacija se ne gradi uz “usku suradnju s radnicima i sindikatima”, već ju gradi upravo radnička klasa. I ovo ponovno nije tautologija, već je stvar u tome da komunistička organizacija ne može biti organizirana i vođena od strane sitnoburžujske inteligencije, jer upravo ona okreće politiku organizacije ka reformizmu i oportunizmu. Komunistička organizacija mora biti ukorijenjena u radničkoj klasi, mora biti sposobna artikulirati njezin interes, ali isto tako mora biti i svjesna njezine povijesne misije. No, danas je razmišljanje o ovakvim organizacijskim oblicima više sanjarenje nego li politička aktivnost. U trenutcima nepostojanja velikog radničkog pokreta potrebno je biti realan i izgraditi svoju političku djelatnost u skladu s trenutnim mogućnostima.

Isto tako, nitko ne niječe važnost sindikata, ali postoji i radnička klasa izvan njih. Radnička klasa nije homogeno tijelo koje je moguće ujediniti nekim apstraktnim pozivom na to kako “smo svi eksploatirani”, već je ona jedno raznoliko tijelo različitih interesa. Npr. nemoguće je reći kako javni službenici, industrijski radnici, radnici u privatnom sektoru, prekarni radnici itd. imaju iste trenutne interese i probleme ili da će riješiti te probleme pukim ujedinjavanjem. Dosta lijeve politike počiva na nerazumijevanju trenutne kompozicije i dinamike radničke klase, a s tuđom se egzistencijom ne može igrati.

5) Samosvjesnost i svjesnost trenutka

Završavajući članak Birač ističe dva upozorenja ljevici: 1) “krajnji je rok da se organizacijski pripremi za političku borbu“ i 2) “ova generacija ipak nema to pravo političkog neuspjeha koji bi potencijal ljevice bitno oštetio”. No možemo s pravom postaviti pitanje: zašto?

Prvo i osnovno, smatram kako je (marginalna) ljevica danas u potpunosti nevažna. Posebice njezina revolucionarna “struja” – odnosno komunisti. Čim prije prihvati ovu činjenicu ona će imati veću šansu za reevaluaciju i promišljanje o vlastitoj biti, funkciji i svrsi: želi li provoditi vrijeme reciklirajući poražene političke strategije 19. i 20. stoljeća (i to izvan njihovih vremensko-historijskih konteksta) ili će se okrenuti budućnosti?  Pod budućnošću mislim na analizu klasne kompozicije i dinamike danas i djelovanje u tom smjeru. Kao takva nevažna društvena pojava ljevica ima široku lepezu mogućnosti za politički eksperiment jer u suštini ne može nikome naštetiti. I političkih eksperimenata se ne treba bojati! Zanimljivo je istaknuti kako je Rosa Luxemburg, u svom tekstu Organizacijska pitanja ruske socijaldemokracije, pisala kako je “borbena taktika” radničkog pokreta upravo niz klasnih borbi kojima se eksperimentira, a dok je djelovanje ljevice u tim borbama često konzervativnog karaktera.

Danas je pak važno biti iskren prema sebi, svojim mogućnostima, nakanama i biti samokritičan. Kolektivi i organizacije se rađaju i umiru, a masovne organizacije radničke klase neće biti dok ne bude materijalnih uvjeta za stvaranje iste – bez obzira koliko neki ljudi ulagali energije u njenu izgradnju. Nemoguće je umjetnim putem stvarati komunističke organizacije. Osim ako cilj nije organizacija politiziranih studenata, a ne radničke klase.

Isto tako, Birač još na početku svog teksta navodi “rješenje” problema ljevice u Hrvatskoj, a to je konsolidacija. Konsolidacija, odnosno učvršćivanje i sređivanje, za njega podrazumijeva stvaranje jedne čvrste organizacije i međusobnu koordinaciju svih aktera na ljevici. No, malo je teško provesti međusobnu koordinaciju svih aktera na ljevici ako ih se napada u ovakvih tekstovima. To je upravo jedan od paradoksa na koji sam upozorio u uvodu. Za međusobnu koordinaciju potrebno je ostvariti nekoliko parametara kao npr. međusobno uvažavanje, međusobni konsenzus oko određene politike ili političke djelatnosti itd. Osobno nemam ništa protiv međusobne suradnje i smatram ju iznimno poželjnom. Takva je suradnja moguća u konkretnoj borbi radničke klase koja nadilazi partikularne interese. Upravo je takva suradnja velik korak naprijed od kojekakvih svjetonazorskih i ideoloških borbi u kojima ljevica gradi “fronte”.

No, suradnja ne znači da se svi moramo ujediniti u jednu veliku organizaciju. Zbog čega je raznolikost problematična? U periodu niskih klasnih borbi i gibanja, nema niti potrebe za čvrstim organiziranjem. Uostalom takvo organiziranje može biti i štetno jer podrazumijeva određene političke kompromise koje nije potrebno raditi, ograničava djelatnost određenih kolektiva koji bi samostalno bili puno uspješniji i ubija elan i aktivnost organizacijskom birokratizacijom. Čvrsta, snažna i sveobuhvatna organizacija potrebna je u trenutcima velikih klasnih borbi kako bi kanalizirala političku moć klase. Isto tako, svjetonazorskim i kvazi-ideološkim borbama i “napadima” na sustav je nemoguće proizvesti klasnu borbu ili klasnu svijest. Povijest je pokazala kako voluntarizam nije rješenje – nego problem.

Dakle, ono što danas možemo je posvetiti se proučavanju klasne kompozicije, ponuditi određenu historijsku raščlambu prijašnjih borbi i njihovih pouka, uspostaviti korijene u radničkoj klasi, spajati militantne radnike različitih industrijskih grana, dokumentirati vlastite uspjehe i neuspjehe, razmjenjivati ih s drugima i međusobno otvoreno i kritički raspravljati uvažavajući jedni druge. Dakako, ovo su samo neke od ideja na kojima ne treba stati već treba kroz promišljanje i praksu eksperimentirati.

Alternativa tome je ono što imamo danas, odnosno sektaško političko obračunavanje s neistomišljenicima putem medija, dijeljenje lekcija drugima s pozicije onoga koji jedini “donosi dosljedne zaključke”, brčkanje u plitkim vodama političke apstrakcije, uporno recikliranje propalih strategija, prilagođavanje politike širem društvenom ideološkom kontekstu itd. A to ne vodi nikakvom napretku, jer tome svjedočimo s već minimalno šezdesetak godina potpune irelevantnosti.

Ili riječima riječkih post-punk legendi Mrtvog kanala: “Samo smo djeca, smiješna djeca…”

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s