Predgrađa, rime i politika (H-alter, 21.10.2016.)

Članak o francuskom „angažiranom“ hip-hopu i njegovim političkim perspektivama. Originalno objavljeno na H-alteru.


U travnju su tisuće Parižana preplavile ulice prosvjedujući protiv planiranih reformi fleksibilizacije Zakona o radu koje su trebale olakšati otpuštanje radnika. Jedan od popularnih slogana na prosvjedima je bio “le monde ou rien”, odnosno “svijet ili ništa”, fraza koja napada malograđanski konzervativizam – mladi jasno kažu kako im ne smeta uspoređivanje Francuske s “boljima”, jer oni žele bolje uvjete života. Taj je slogan izvučen iz poznate trap rap pjesme francuskog dvojca PNL.

Srednjoškolski učenici i studenti, uz već standardne sindikate, radnike i ljevičare, odigrali su krucijalnu ulogu u ovim prosvjedima, protiveći se mjerama štednje. No između rastućih mjera štednje, sve veće prekarnosti, terorističkih napada, lošeg odnosa spram izbjeglica i desetljeća kontinuirane neslužbene segregacije u pariškim predgrađima (Fr. banlieues) – mladi u Francuskoj nemaju nikakvu budućnost (jednako kao i mladi u Hrvatskoj).

Zanimljivo je primijetiti kako je slogan “le monde ou rien” izvučen iz poznate trap rap pjesme francuskog dvojca PNL, koji su nedavno osvojili svjetske ljestvice svojim albumom Le Monde Chico. U pjesmi braća NOS i Ademo, preko teškog auto-tunea, pripovijedaju o sivilu života francuskog lumpenproletarijata iz ozloglašenih predgrađa, kroz gotovo apsurdne ali slikovite situacije: “Buraz idemo u pakao, lift za raj je pokvaren. Pokvaren? A dilat ću onda na stepenicama.”

Veza između dnevne politike i francuskog hip-hopa, dakako, seže u daljnju prošlost. Iako, kako sam naglasio u članku o modernom francuskom underground rapu, za većinu nas postoje određene jezične prepreke u praćenju francuske scene, ona je druga najveća scena na svijetu – odmah iza Sjedinjenih Američkih Država. I kao takva ona je izrodila mnoge MC-ije, poput primjerice super grupe Mafia K’1 Fry ili pak alterglobalistkinje Keny Arkana, čije su žestoke političke poruke ne samo da oblikovale francusku hip-hop scenu, već su se uspjele probiti i do nas.

Raspravu o francuskom hip-hopu nemoguće je započeti bez predstavljanja banileusa u kojima je nastao francuski hip-hop. Često mistificirani, idealizirani, ali i ovjekovječeni u pop kulturi, posebice filmovima kao što su legendarni La Haine i ili District 13, banilieus predstavljaju svakodnevnicu života francuskog proletarijata i lumpenproletarijata.

Obično se smatra kako se naselja sa socijalnim stanovima nalaze unutar predgrađa te kako su ona povezana sa siromaštvom i kriminalom. No treba reći kako u Francuskoj postoje i predgrađa rezervirana samo za bogate, kao i to da se naselja sa socijalnim stanovima nalaze i na selu i centrima nekih gradova. Isto tako, nisu sva siromašna predgrađa naseljena isključivo od strane imigranata, koji najčešće dolaze iz nekadašnjih francuskih kolonija, već se razlikuju: od “miješanih” do homogenijih. Zbog uvjeta života, segregacije i policijske represije učestali su nemiri, a najveći od njih zabilježen je 2005. godine.

O samom zvuku francuskog “angažiranog” hip-hopa moglo bi se puno pisati, no pokušajmo ga predstaviti u tek par rečenica. On je prvenstveno inspiriran zvukom američke istočne obale i spajanjem sirovijih uličnih zvukova s političkom i društvenom porukom. Možemo reći kako je ovdje njujorški Wu-Tang Clan ostavio presudan utjecaj. Ovdje dakako govorimo što o samoj glazbi (tj. beatu), što o načinu repanja (tj. flow i delivery). Dakako, u francuskom “angažiranom” hip-hopu možemo pronaći i velike utjecaje reggae, ragga i toast glazbe, kao i neke elemente arapske i afričke glazbe. Tekstualno on je izrazito političan i govori o rasizmu, segregaciji, radničkim, drugim socio-političkim pitanjima, npr. zalaganja za nezavisnost Palestine, ali je u isto vrijeme i “uličan”, odnosno govori o životu lumpenproletarijata u predgrađima.

Jedna od najvažnijih “angažiranih” hip-hop groupa je super grupa Mafia K’1 Fry koju je činilo mnoštvo popularnih francuskih MC-a poput Kery Jamesa i Rohffa i grupa poput 133 i Intouchable. Često predstavljajući sebe kao francuski Wu-Tang ili G-Unit, iza njih su četiri albuma i mnoštvo solo i ostalih projekata. Neke od njihovih najpoznatijih pjesma su Pour Ceux, Guerre, Thug Life, itd. Pour Ceuxgovori o životu u francuskim predgrađima, a video je režirao poznati ulični kolektiv Kourtrajmé, koji stoji iza mnoštva zanimljivih i bizarnih skečeva.

Guerre je pak puno dublja pjesma koja inspirirana pobunama iz 2005., govori o socijalnoj nejednakosti, rasizmu i segregaciji, a cijela poanta pjesme je zapravo izrečena u uvodnim riječima Kery Jamesa:

“Nismo to željeli, nismo to htjeli / Nakon što nas je opljačkala, Francuska nastavlja da nas ponižava / Diskriminacije, društvene, rasne / Ekonomske neravnopravnosti, represije / Da, Francuska nas tlači / Sve je to u glavi / Nećemo dopustit da nas gaze, hoćemo svoj dio i poštovanje / I mi hoćemo slobodu, nećemo da nam stave lisice, ratno je stanje!”

Gdje Mafia K’1 Fry više predstavlja uličnu priču mladih iz francuskih predgrađa, Keny Arkana predstavlja puno radikalniji pristup političkom, odnosno “angažiranom” hip-hopu. 2006. godine objavila je svoj prvi album Entre ciment et belle étoile koji je izbacio singl La Rage koji komentira pobune iz 2005. Arkana je isto tako osnovala glazbeni kolektiv La Rage du peuple te se bavila prikupljanjem materijalne pomoći za razne lijeve pokrete i inicijative, poput meksičkih Zapatista.

Možemo još spomenuti glazbenike poput grupa Sniper, Explicit Samouraï, La Brigade, Soundkai, Assassin i MC-ija kao što su Medine, Doudou Masta, Iron Sy, Princes Anies. No potrebno je postaviti i jedno pitanje: koliko je zapravo progresivna poruka koju šalju pojedini “angažirani” reperi?

Poučeni iskustvom američkog “angažiranog” hip-hopa, gdje su velikani kao što su A Tribe Called Quest, Mos Def, Common, Boogie Down Productions, Poor Righteous Teachers i drugi, repali izrazito homofobne i nazadne tekstove, možemo primijetiti kako i sam “angažirani” hip-hop pati od istih problema kao i onaj “gangsta”: mizogenije, homofobije, patrijarhata, isključivosti i mačizma. Ako tome pridodamo česte izlete u teorije urota i religijsko-sektašku poruku – slika postaje potpunija.

U kontekstu francuskog “angažiranog” hip-hopa ovdje svakako treba spomenuti Medinea i njegovu pjesmu Don’t panik u kojoj nonšalantno repa protiv sekularizma: “Libertinac sekularnost liberticide; Patrijarhalno društvo siluje naša civilna prava i to bez kondoma”. Isto tako, Medine je dao podršku Dieudonnéu M’bala M’bali, poznatom francuskom glumcu, komičaru, političkom aktivistu, izrazitom antisemitu i osobi koja niječe holokaust. Ovakvi su tekstovi i istupi možda i opasniji od nepovezanog mrmljanja o autima, novcu i nasilju francuskih trap/drill gangsta rap MC-a poput Gradura i Kaarisa.

Na Zapadu se Islam često predstavlja kao religija obespravljenih. Zbog toga je i rasprostranjen, zajedno s drugim “alternativnim religijama”, u socio-ekonomski oronulim četvrtima velikih europskih gradova. U Francuskoj država i kapital u suštini beneficiraju od povećanog broja konverzija. U zanimljivom intervjuu aktivist za pitanja zatvorenika alžirske pozadine, Hafed Benotman, inače sam nekadašnji zatvorenik i osnivač mjesečnika L’Envolée posvećenog pravima zatvorenika, ističe:

“U devedesetima, za vrijeme Zaljevskog rata, nastala je vrsta arapsko-magrebskog i muslimanskog ponosa kod ljudi koji su doživjeli najviše poraza u svojim životima od kojih i odlazak u zatvor. Ta zatvorska populacija imigranata je našla spas u Saddamu Husseinu kojeg su smatrali vlastitim spasiteljem. Slična je situacija i sa Afroamerikancima i Barackom Obamom. Također, administracija pravosuđa poticala je islamizaciju jer je uvodila mir po zatvorima. A neki samoproglašeni imami koji su inače bili kriminalci počeli su govoriti mlađima od sebe da je to što su završili u zatvoru Božja volja. Društvo više nije bilo faktor. Nije bilo zbog nezaposlenosti ni zbog ovisnosti o drogama! Bila je to Božja volja. A onda kad bi ta mlada populacija asimilirala tu činjenicu, ni sudac, ni redar, ni ministar pravosuđa, ni država više nisu bili neprijatelji. Zapravo je pravosudna administracija iskoristila islamizaciju protiv zatvorske ekstremne ljevice. Stigmatizirali su i mene i ostale neke mladiće koji su skupa sa mnom smatrali da je zatvor zapravo samo način reguliranja socijalne bijede. To je bila prosjakova revolucija. Tražili smo dodatne tuševe, više govornica. Zahtijevali smo bolje zatvorske uvjete. Bili smo manjina, i od premještanja do držanja u izolaciji, slomili su nas. Pravosuđe je uvelike poticalo na islamizaciju zatvorske populacije. Ali mu je dugoročno došlo i na naplatu. Nekolicina mladih muslimanskih zatvorenika su, pokraj toga što su slijedili islamske zapovijedi, ipak povratili fizičko i mentalno zdravlje te su počeli otvarati oči.”

Dakako, cilj ovog članka nije širenje islamofobije, već upozoravanje na određene probleme koje religije vuku sa sobom – pa tako i Islam. Riječ je dakako određenim društvenim hijerarhijama koje podčinjavaju pojedinca i društvo.

Velik broj društvenih i lijevih aktivista u Francuskoj (ali i šire) zatvara oči pred ovim problemom bježeći u identitetsku politiku i skrivajući se iza koncepta “zajednice”, koji u većini slučajeva podrazumijeva brak u zajednici, podjarmljivanje pojedinca običajima, tradicijama i standardima zajednice, ili generalno raznim oblicima uvjetovanja i oblikovanja života, od kojih je obitelj prevlađujući faktor. Isto tako, većina mladih iz francuskih banileuesa se sve više udaljava od politike svojih roditelja i “korijena”, formirajući svoje nove “zajednice” utemeljene na kvartovskom identitetu i lojalnosti. Oni pak politički radikaliziraniji pobunama 2005. godine odbijaju poistovjećivanje s mjestom iz kojeg dolaze jer ono ne predstavlja nikakav “ponos” već isključivo bijedu i besperspektivnost.

Možemo zaključiti kako je iluzorno očekivati od hip-hopa, ili bilo koje drugog oblika umjetnosti, da iznosi pretežito progresivne stavove ako je ukorijenjen u današnjem društvu. Ukoliko ne bude promjene društva u cijelosti, neće biti niti promjene kulture i njezine poruke.

Zvuk “angažiranog” hip-hopa u Francuskoj polako gubi u mainstream utakmici i zamjenjuje ga zvuk novih generacija. To se prvenstveno poklapa sa trendovima koji dolaze iz SAD-a, gdje također “angažirani” hip-hop sve slabije stoji u mainstreamu. Nove generacije u glazbi više traže eskapizam, a ne političku kritiku i “vodstvo”. Beatovima dominira trap, a tekstualnim izričajem snovi o bogaćenju, hedonističkom bijegu od stvarnosti, obračunima bandi i “kvartovskom poduzetništvu”.

To ne znači da su mladi danas manje politizirani, već da svoj bijes izražavaju na drugačiji način. Može li se taj bijes kanalizirati za neke dublje političke promjene pitanje je na koje treba pronaći odgovor. “Angažirani” hip-hop je tu podbacio i nastavio reproducirati ideološke obrasce segregacije francuskog društva. Pitanje ostaje: svijet ili ništa?

*Hvala Matei Krpini na prijevodu francuskih dijelova 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s