Razgovor s Peterom Hudisom: “Što nakon dolaska na vlast?” (Zarez #397, 25.03.2015.)

Razgovor s američkim marksistom Peterom Hudisom o postkapitalističkom društvu, njegovim oblicima, mogućnostima te Rosi Luxemburg. Originalno objavljeno u Zarezu


S Peter Hudisom, autorom knjige Marx’s Concept of Alternative to Capital (2012.), profesorom humanističkih znanosti i filozofije na Oakton Community Collegeu i članom Međunarodne marksističko-humanističke organizacije (IMHO), razgovaramo o post-kapitalističkom društvu, njegovim oblicima i mogućnostima. Isto tako, povod za razgovor su i sabrana djela Rose Luxemburg, projekt na kojem Hudis radi kao glavni urednik.

Nedavno je objavljen prvi svezak sabranih djela Rose Luxemburg objavljen, a Vi ste jedan od urednika serije. Kakve su reakcije na prvi svezak, kakvi su Vaši izdavački planovi i koja je važnost njezinih sabranih djela?

Zapravo do sada smo objavili dva sveska od zamišljene kolekcije od 14 svezaka: prvi je prateći svezak, Pisma Rose Luxemburg (Verso Books, 2011.), koji predstavlja (na 600 stranica) najopsežniju kolekciju njezine korespondencije objavljenu na engleskom; drugi je Svezak 1: Ekonomski spisi 1 (Verso Books, 2013.). Niti u jednom trenutku u zadnjih pedeset godina Luxemburg nije dobila toliko pažnje u anglofonom svijetu kao u recenzijama i komentarima koji su popratili svezak s pismima. Recenzije su uključivale Jacqueline Rose (London Review of Books); Sheilu Rowbotham (The Guardian); Vivian Gornick (The Nation); Christophera Hitchensa (Atlantic Monthly); Joela Schalita (The Jewish Daily Forward); Adama Kirscha (The Jewish Review of Books); Georgea Fisha (New Politics); Lesley Chamberlain (New Statesman), uz nekoliko desetaka drugih. Jako je rijetko da se o marksističkom misliocu raspravlja tako javno, pogotovo u Sjedinjenim Državama, te je recepcija bila poprilično izvanredna.

Prvi svezak Ekonomskih spisa, koji je objavljen u studenom 2013., sadrži prvi ikad završeni engleski prijevod Uvoda u političku ekonomiju, koja je njezina druga najvažnija knjiga (poslije Akumulacije kapitala). Uvod u političku ekonomijupredstavlja prekrasan pregled prirode, podrijetla, povijesti i unutarnjih kontradikcija kapitalizma. On nudi jedan od najboljih sažetaka marksističke političke ekonomije ikad napisane. Osim toga, svezak sadrži sedam prethodno neobjavljenih rukopisa (iako ih se nekoliko nedavno pojavilo u francuskom prijevodu) koji sadrže predavanja i istraživanja iz njezinog rada u SPD-ovoj školi (od 1907. do 1914.) koje je pronašao prof. Narihiko Ito, kao i rukopise teorije platnih fondova za koje se utvrdilo da su nastali za vrijeme Luxemburgina boravka na Sveučilištu u Zurichu 1897. godine. Uvjereni smo da će taj svezak izazvati značajan interes, iz nekoliko razloga. Rukopisi i predavanja iz partijske škole pokazuju kako je Luxemburg intenzivno proučavala ne samo ekonomske i političke fenomene, već i da je značajno doprinijela poljima antropologije i etnologije, koja su tada tek nastajala. Interes mnogih antikapitalističkih aktivista za komunalne društvene i vlasničke odnose koji su prethodili kapitalizmu rječito se očituje u njezinom pridavanju pažnje “njihovoj izvanrednoj trajnosti i stabilnosti (…) elastičnosti i prilagodljivosti”. Njezino poštovanje prema tim pretkapitalističkim društvenim formacijama veže se na današnju potragu za alternativom kapitalizmu što je jedno od najistaknutijih teorijskih i praktičnih pitanja našeg vremena. To izdanje će također pomoći rasvijetliti status Luxemburg kao bitne figure ekonomske povijesti – pogotovo zbog spoznaja sadržanih u njenim rukopisima o srednjem vijeku i ropstvu u antičkoj Grčkoj i Rimu. Džepno izdanje je izašlo ove jeseni te očekujemo da će generirati značajan interes.

Ako uzmemo u obzir kako Marx, pišući protiv utopijskog socijalizma, piše protiv autora koji stvaraju nacrte za buduća društva onda to postavlja pitanje zašto Vi, kao marksistički autor, posvećujete toliku pozornost tome? Odgovor na to pitanje možemo pronaći u vašoj knjizi Marx’s Concept of Alternative to Capital (2012.), no biste li svejedno još jednom objasnili što Vas vuče k toj temi.

Marx je kritizirao utopijske nacrte koji dolaze iz glava teoretičara koji se nisu obazirali na materijalne uvjete društva i specifični karakter međusobno suprotstavljenih društvenih sila. Ali nije bio protiv samog opisivanja budućnosti. Kao što sam pokazao u svojoj knjizi, Marxov rad uključuje brojne rasprave o posebnim oblicima društvenih odnosa koji su potrebni za prevladavanje kapitalističke proizvodnje vrijednosti. Svakako, Marx nije posvetio niti jedan rad alternativi kapitalizmu jer je svoj zadatak shvaćao kao razabiranje “zakona kretanja” kapitalističkog društva. Ipak, Marx dosljedno istražuje te zakone kretanja unutar okvira onoga što je nazvao procesima raspadanja koji su inherentni kapitalizmu, te koji upućuju na novi, oslobođeni oblik ljudske egzistencije. Kao što je napisao u Grundrisse, njegov pristup “dovodi do točaka koje upućuju na prevladavanje sadašnjeg oblika proizvodnih odnosa, pokret koji postaje, čime nagovještava budućnost”.

Općenito govoreći, marksisti nakon Marxa koristili su Marxovu kritiku utopijskog socijalizma kao “jastuk za intelektualnu lijenost” (da se poslužim Hegelovim izrazom). Marx nije imao primjedbi na predviđanje budućnosti; kritizirao je apstraktni, proizvoljni način na koji su to radili pojedinci koji nisu uspjeli uložiti trud u razumijevanje kompleksnosti društva kojim dominira kapital. Ali Marx nikada ne bi započeo rad na svojoj sistematskoj kritici kapitala da nije baratao shvaćanjem toga što čini neko društvo slobodnim dominacije istog.

Ono što mi privlači pozornost glede te teme je da su i kritičari i sljedbenici Marxa iznijeli “alternative” kapitalizmu koje nisu uspjele prevladati društvene odnose koje Marx smatra bitnim značajkama kapitalizma – kao otuđenog rada, proizvodnje vrijednosti i razmjenske vrijednosti i etatističke dominacije. Uski koncept socijalizma koji su propagirala društva “sovjetskog tipa” je jedan od mnogih takvih primjera. Taj neuspjeh osmišljavanja prevladavanja kapitala je produžio rok trajanja globalnog kapitalizma, što prijeti samom postojanju čovječanstva. Zbog toga ne uviđam važniji teoretski zadatak od osmišljavanja alternative sadašnjem sustavu.

Ako je, prema Marxovoj Kritici Gotskog programa, postkapitalističko društvo obilježeno izostankom proizvodnje vrijednosti, tržišta i hijerarhijske društvene kontrole rada, što mislite o uobičajenim ljevičarskim nacrtima za buduće društvo, tj. nacionaliziranoj ekonomiji, nekom obliku državnog socijalizma ili socijalizma u jednoj državi i državnom vlasništvu sredstava za proizvodnju?

Marx nije nikada definirao socijalizam bilo kao državno vlasništvo nad ekonomijom, bilo kao privatno vlasništvo. Marx je smatrao da su oblici vlasništva pravni odnosi; dakle, ne definiraju unutarnju jezgru društva. Marx je predvidio društvo u kojem bi odvajanje proizvođača od kontrole nad proizvodnim procesom bilo prevladano putem demokratskog sustava radničkih vijeća, zadruga i demokratskog oblika odlučivanja. Međutim, kako je već istaknuto u Ekonomskim i filozofskim rukopisima iz 1844. godine, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju nije uzrok otuđenog rada; umjesto toga, otuđeni rad uzrokuje privatno vlasništvo. Možemo dodati da isto vrijedi i za državno ili kolektivno vlasništvo. Transformacija oblika vlasništva je značajna, prema Marxu, samo ako to uključuje iskorjenjivanje otuđenih ljudskih odnosa. To počinje s temeljnom transformacijom odnosa proizvodnje, no sigurno ne predstavlja kraj procesa. Sve u svemu, nacionalizacija sredstava za proizvodnju nije ništa više od koraka (iako se radi o važnom koraku) u stvaranju socijalističkog društva; ali to po sebi ne predstavlja socijalizam. “Nacionalizirane ekonomije” dvadesetog stoljeća nisu bile socijalističke, već državno-kapitalističke. Isto vrijedi i za one koji su tvrdili da stvaraju “socijalizam u jednoj zemlji” – što je oksimoron prema bilo kojoj marksističkoj analizi, koja drži da je nemoguće stvoriti socijalističko društvo u jednoj zemlji.

Dakle, kako bi postkapitalističko društvo izgledalo prema Marxu? Daje li nam on neke savjete izuzev onih negativnih (“što ne raditi”)?

Marx pruža više od indikacija; baratao je sa specifičnom koncepcijom o tome što je potrebno da se savlada društvo kojim dominira odnos kapitala. Koncept, međutim, nije nacrt; on rasvjetljava oblik društvenih odnosa potrebnih za prevladavanje kapitala bez pretpostavke da se na pitanje alternative kapitalizmu može u potpunosti odgovoriti neovisno od samodjelovanja subjekata revolta koji nastoje da ga prevladaju. Moja knjiga istražuje taj koncept u detalje na način koji nije moguć u jednostavnom sažetku. No temelj je sustav zajedničke proizvodnje i distribucije u kojemu društvenim odnosima ne vlada apstraktno i univerzalnog radno vrijeme (kao što je slučaj u kapitalizmu), već stvarno vrijeme koje zajednica slobodno udruženih pojedinaca određuje kao potrebno za proizvodnju sredstva za uzdržavanje i luksuz. U kapitalizmu, nije stvarno vrijeme rada utrošeno za proizvodnju proizvoda to što stvara vrijednost, nego apstraktni, nediferencirani rad. Prisiljeni smo proizvoditi u skladu s vanjskim, apstraktnim standardom – prosječnom količinom vremena koje je potrebno kako bi se proizvela određena roba na svjetskom tržištu. Postajemo zarobljenici tog standarda, bez obzira na naše volje ili potrebe – a to vrijedi bez obzira na to jesu li oblici vlasništva privatni ili državni. Marx nastoji preokrenuti tu “tiraniju apstraktnog vremena” predviđajući društvene odnose u kojima je “vrijeme prostor za ljudski razvoj”.

Napisali ste članak i o pogledu Luxemburg na postkapitalističko društvo? Koji su njezini uvidi o toj temi?

Luxemburg je imala mnogo toga važnoga za reći o neodvojivosti demokracije i socijalizma, što je danas relevantno i za nas. Formulirala je te pojmove u tijeku kritiziranja represije demokracije i stvaranja jednopartijske države od strane boljševika nakon Ruske revolucije 1917. godine. Za Luxemburg, cjelovitost demokracije i socijalizma tvori središnji ekonomski sadržaj samog socijalizma. Kapital, što je dobro shvatila, nije tek rubni fenomen; to je duboko ukorijenjen oblik socijalne dominacije. Tako duboko se njegovo korijenje proširilo na tkivo svakodnevnog života-u politici, ekonomiji, kulturi, pa čak i najintimnijim mislima i ljudskim odnosima da ne može biti iskorijenjen odozgo, čak i ako se dogodi da se većinom prosvijetljeni pojedinci “povedu” revolucionarni proces. Njezina se kritika Ruske revolucije također bavi pitanjem stvaranja društva koje  se temelji na zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Kolektivno ili društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju zasigurno je nužan preduvjet za izlaz iz kapitalističkog društva. Ipak, nipošto nije očito ono što je potrebno da se to postigne. Može se činiti da je dovoljno jednostavno ukinuti privatno vlasništvo i prenijeti vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju državi. Ali što se događa ako država nije demokratska? Što se događa ako mase nisu u stvarnoj kontroli nad sredstvima za proizvodnju? Oblici vlasništva su ipak sekundarni, epifenomenalni problem. Temeljno pitanje je priroda proizvodnih odnosa. A ako proizvodnim odnosima vlada birokratska klika umjesto masa, teško je uvidjeti kako se može reći da kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, u marksističkom smislu – zaista postoji.

Uz to je ipak važno uvidjeti da je Luxemburg proizvod Druge internacionale, koja se temeljila na gotovo neupitnoj dogmi da je kapitalizam određen “tržišnom anarhijom” a socijalizam “planiranom proizvodnjom”. Dakle, onda nije dovoljno shvatila u kojoj mjeri kapitalizam također uključuje planiranje i da je potiskivanje “tržišne anarhije” u nekim slučajevima u skladu s kapitalističkim načinom proizvodnje (iako prilično iskrivljenim!). Njezin rad nas vodi, dakle, samo do određene točke kada je u pitanju osmišljavanje alternative kapitalizmu, iako je i dalje vrlo vrijedan resurs u 21. stoljeću.

Postoje li neki drugi marksisti s originalnim mislima o post­kapitalističkom društvu?

To pitanje je najmanje teoretizirano među marksistima, po mom mišljenju, mada neki jesu imali važne doprinose koje je dobro uzeti u obzir. Posebno mislim na one u marksističko-humanističkoj tradiciji, kao što je Raja Dunajevskaja u SAD-u. Ona je mnogo pisala o pitanju “što će se dogoditi nakon dolaska na vlast”, a njezin rad je bio moj glavni filozofski utjecaj.

Jeste li čuli za komunizaciju i poglede na postkapitalističko društvo njezinih zagovornika? Ako da, bio bih vrlo zainteresiran da čujem Vašu kritiku.

Čitao sam o nekoliko različitih verzija komunizacije i zainteresiran sam za razvijanje detaljnijeg odgovora u nekom trenutku. Simpatiziram mnoge općenite ciljeve, kao što su formiranje kooperativnih udruženja, kao i pokušaj osmišljavanja oblika udruživanja koji nadomještaju razmjensku vrijednost i tradicionalne vlasničke odnose. Jedan od problema koje pronalazim glede te tendencije je nevoljkost (ili nesposobnost) identificiranja konkretnih revolucionarnih snaga koje bi mogle ostvariti takve alternativne oblike udruživanja. Ne možemo jednostavno postaviti potrebu za zajedničkim oblicima na margine sustava jer će vjerojatno biti preplavljeni u dogledno vrijeme logikom kapitala. Stoga je važno prepoznati ono što je imanentno u borbi radnika, žena, nacionalnih manjina i ostalih što upućuje na moguću alternativu sustavu – bez zanemarivanja potrebe za filozofski utemeljenom alternativom kapitalizmu.

A što je s diktaturom proletarijata? Kakav je njezin odnos s postkapitalističkim društvom i kako bi ona trebala izgledati? Svi znamo kako je Engels rekao kako je najbliži primjer diktature proletarijata bila Pariška komuna. Postoje li drugi primjeri? Možda rani dani Ruske revolucije?

Bitno je imati na umu da diktatura partije nije istovjetna Marxovom konceptu diktature proletarijata. U nekoliko slučajeva u kojima Marx koristi termin “diktature proletarijata” ne misli se na nametanje drakonske vladavine od strane manjine, već na vlast velike većini-radničke klase same. Marx je smatrao da je Pariške komuna 1871. postavila “cijelu inicijativu dosad ostavljenu državi u ruke Komune. Prisilila je ‘staru centraliziranu vladu” da ustukne pred samoupravom proizvođača’”. Sve je to postignuto bez ijedne partije ili političke tendencije koje bi monopolizirale vlast. Dok su ranije revolucije naglašavale potrebu za centralizacijom i organizacijom državne vlasti, Komuna je nastojala demontirati mašineriju države kroz decentraliziranu, demokratsku kontrola društva. Nametnula je volju društva državi, a ne obratno.

Bolje utjelovljenje – doduše, nepotpuno – španjolska je revolucija 1936.-1937. Na neki način to je bila revolucija mnogo naprednija od one u Rusiji 1917. godine, jer umjesto prvog koraka postizanja državne vlast, a zatim pokušaja postizanja kontrole nad proizvodnjom od strane radnika i seljaka, Španjolska je djelovala obrnuto: okupacije tvornica i farmi su služile kao uvod za osporavanje državne vlasti. Mnogo toga se može naučiti iz primjera španjolske revolucije što je korisno za naše napore kako bismo osmislili alternativu kapitalizmu danas. I zbog toga, mislim da imamo mnogo toga za naučiti od određenih struja anarhizma, kao i od marksističke tradicije. Moj vlastiti rad usmjeren je na ideju da postoji velika razlika između Marxa i “marksizma”. Sigurno je da Marx nije bio prorok i nije mogao dati odgovore za sve naše probleme, ali bismo radili na vlastitu štetu ako bismo zanemarili cijeli svijet ideja u njegovom radu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s