Intervju s Mikeom Macnairom: “Nacionalno pitanje i pitanje imperijalizma” (Zarez #389-90, 19.12.2014.)

Intervju s britanskim komunistom Mikeom Macnairom o ponovnom promišljanju imperijalizma i mogućnostima marksističke teorije u interpretacijama njegovih današnjih manifestacija. Originalno objavljeno u Zarezu.


Ovaj intervju će se fokusirati na Vaš članak “Rethinking Imperialism”(koji, osobno, smatram izuzetno zanimljivim, a također je doprinio mom promišljanju mnogih problema). Možemo početi s pitanjem, što je zapravo imperijalizam danas? Marksistička misao u 21. stoljeću još uvijek se gradi oko onoga što ste u jednom od svojih predavanja nazvali “mladenačkom nostalgijom” proturatnih pokreta i pokreta nacionalnog oslobođenja 20. stoljeća. Ali pošto su isti pretrpjeli neuspjeh, i nikada nisu doveli do klasne ili komunističke svijesti, je li marksistička teorija imperijalizma u 21. stoljeću od bilo kakve “koristi”? 

Kratak odgovor je “da”, marksistička teorija imperijalizma je od koristi danas što se može vidjeti iz toga što je, kao prvo, neka teorija “imperijalizma” uopće korisna; i kao drugo, što je marksistička teorija općenito korisna, prema tome je i marksističke teorije imperijalizma korisna.

Prva primjedba jest da je očigledno da neke zemlje drže druge zemlje u stanju političke podređenosti, većinom neizravnim sredstvima, i da SAD djeluje putem doktrine ograničenog suvereniteta u odnosu na zemlje “Trećeg svijeta” i svoje podređene saveznike, nalik staroj “Brežnjevoj doktrini” ograničenog suvereniteta u zemljama Varšavskog pakta, iako ta doktrina nastupa pod različitim imenima. Jednako je očigledno da postoji geopolitičko natjecanje između SAD-a, Rusije i Kine, te u mnogo manjoj mjeri između SAD-a i njegovih podređenih saveznika Francuske i Njemačke. Nadalje, očito je da “slab plasman” u geopolitičkoj hijerarhiji podrazumijeva relativno siromaštvo, dublji utjecaj globalnih financijskih kriza, i prilagodbu ekonomije podređene zemlje potrebama neke zemlje ili zemalja koje stoje više na hijerarhijskoj geopolitičkoj ljestvici. Doduše, potrebe geopolitičkih saveza mogu dovesti do iznimaka (Južna Koreja i Tajvan, upravljani američkim geopolitičkim interesima u okruživanju Kine, primjeri su takvih iznimaka).

Formalni kolonijalizam 19. i ranog 20. stoljeća bio je poseban oblik općeg oblika. Porijeklo tog posebnog oblika treba potražiti u britanskom preuzimanju kontrole nad sjeverno-indijskim vojnim tržištem radne snage u ratovima s Francuskom oko 1800. godine, koji se potom oblikovao kroz relativni pad britanske kontrole nad svijetom nakon 1850. godine što je dovelo do toga da su se druge sile (isprve Francuska) uključile u igru akvizicije teritorija, na većoj razini od one trgovačkih/pomorskih baza i kolonija plantaža (imitirajući britansku Indiju). Britanija je kao odgovor na natjecanje proširivala svoja teritorijalna pripajanja. Kriza globalne imperijalne moći Velike Britanije 1940., britansko pristajanje na prijelaz te moći prema SAD-u, i stvaranje američke dominacije od 1941. do 1945. uklonilo je zasade tog posebnog oblika, ali ne i opće pojave u pozadini. Dakle, bilo kakav pokušaj razumijevanja svijeta ili djelovanja u smjeru priželjkivanih promjena zahtijeva neku teoriju tog fenomena.

Druga primjedba jest da je tijek događaja od 1989. godine i zaokreta politike SAD-a prema “neoliberalizmu” i “ljudskim pravima” u kasnim 1970-tima i 1980-ima pružio eksperimentalnu demonstraciju jednostavne lažnosti ekonomije marginalističke teorije ravnoteže. Time želim reći da se pokazalo da deregulirana tržišna ekonomija nema tendenciju prema slobodnom rastu, već prema cikličkom povratku financijskih kriza (slomova) i prema društvenoj polarizaciju između grotesknih ekstrema bogatstva i siromaštva. To su fundamentalne tvrdnje Marxove kritike ekonomije (“političke ekonomije”) njegovog vremena te njihova empirijska potvrda u kasnom 20. i ranom 21. stoljeću zahtijeva ili da se Marxova kritika shvati ozbiljno – revidirajući je koliko je već potrebno – ili neki drugi pristup političkoj ekonomiji, koji odbacuje marginalizam i analizu ravnoteže, osmisli.

Moje stajalište u tom pogledu je da je Marxov pristup nužan kao početna točka zbog toga što su troškovi osnovnih potreba rada biološka osnova minimalne moguće razine nadnica, kao što tvrdi Guglielmo Carchedi (Behind the Crisis, 2011.). Upravo zbog toga su marginalističke teorije nadnice, koje su osnova teorija ravnoteže, potpuno pogrešne; ali Marxova teorija doista treba reviziju, u nekim aspektima u smjeru rada Laws of Chaos (1983.) Emmanuela Farjouna i Moshé Machovera, ali isto tako u smjeru punog uključivanja uloge država od kojih tri toma Marxovog Kapitala apstrahiraju.

Ako je očito da imperijalizam postoji i ima značajne učinke, kao i da se Marxova kritika političke ekonomije treba ozbiljno uzeti u obzir, onda je zaključak da trebamo marksističku teoriju imperijalizma.

Dodajem da mi se čini, ali u objašnjenje ovdje neću ulaziti, da su osnovne značajke političkih tvrdnji “partije Marxa i Engelsa” potvrđene tijekom događaja, kako negativno tako i pozitivno: da je izlazak iz kapitalizma i njegovih tendencija prema krizama i polarizaciji na nacionalnoj i globalnoj razini (rat i imperijalizam) potrebna vodeća uloga nezavisne političke organizacije klase nadničara kao takve; kao i da je ova nezavisna politička organizacija radničke klase uvjetovana radikalnim opredjeljenjem za političku demokraciju i međunarodnu solidarnost radniče klase kao takve. Detaljnije sam obrazložio te stavke u svojoj knjizi Revolutionary Strategy (November Publications, 2008.). Ponovno, implikacija je da je marksistička teorija korisna; ali ovdje se “marksistička teorija” nužno postavlja nasuprot dominantnim interpretacijama iste na ljevici.

Što je pravi antiimperijalizam za vas? 

Mislim da to pitanje nije postavljeno na dobar način. Ni na koji način ne negiram stvarno suprotstavljanje imperijalizmu od strane nacionalista, “pokreta nacionalnog oslobođenja” i tako dalje (uključujući islamiste, usprkos činjenici da ih financiraju saveznici imperijalisti u Saudijskoj Arabiji i državama Zaljeva).

Niti negiram da neka zemlja može izbjeći podčinjavanje tako da sama postane imperijalistička sila (kao u slučaju Japana u kasnom 19. stoljeću, i možda Kine u sljedećem razdoblju). Podčinjena zemlja si također može olakšati položaj putem saveza s dominantnom imperijalističkom silom, što je vidljivo na primjeru Južne Koreje i Tajvana. Doduše, problem s ovim pristupom je u tome da je nalik iluziji “ljudskog kapitala”, investiranja u vještine koje se potom devaloriziraju novim tehnologijama: interesi centra se mogu naglo promijeniti. Tako je Argentina tijekom 1980-ih (i Grčka danas), usprkos prihvaćanju savjeta globalnih centara tijekom tada prethodnog buma, prošla pauperizaciju kada je financijska kriza u centru dovela do toga je rutinski i potreban kredit postao nedostupan za zemlje na nižim pozicijama na ljestvici. Ipak, u većini slučajeva su nacionalistički, trećesvjetaški i “nacionalni putevi socijalizmu” projekti iluzorni i utopijski, zbog toga što je proizvodnja međunarodna. Problem se sastoji u tome da je projekt okončavanja bilo kakvog imperijalizma zahtijeva okončavanje kapitalizma. Kapitalizam bez imperijalizma nikada nije postojao, a početak imperijalizma se može otkriti u kasno-srednjovjekovnim republikama Venecije i Genove. Kapitalizam bez imperijalizma nikada neće postojati. Osnovni razlog je da je teritorijalna država koja diskriminira ne-nacionalna poduzeća od velike važnosti za postojanje kreditnog novca, koji je sa svoje strane potreban za generaliziranu robnu proizvodnju (kapitalizam).

Preduvjet izlaska iz ove paklene logike je odstupanje od koordinacije naših globalnih proizvodnih djelatnosti kroz novčane razmjene. A to zahtijeva političku demokraciju koja je mnogo temeljitija od onoga što nam se nudi kao “demokracija” od strane “zapadnih” imperijalnih “demokracija” i njihovih ideologa. Ovdje je pogotovo bitno ukinuti potencijal za vlasništvo nad informacijama, upravljačkim poslovima i javnom službom.

Druga strana ovog novčića je da je za samo stremljenje političkoj demokraciji bitno suprotstavljanje svim oblicima diskriminacije po nacionalnoj ili “rasnoj” osnovi, a za to je potrebna opozicija u odnosu na kojekakve režime pod kojima jedna teritorijalna država podčinjava druge.

To je još “blago” rečeno. Ako je nešto jasno, onda je to da je nedavna povijest američke vanjske politike, od preokreta nakon poraza u Vijetnamu, bila usmjerena na uništavanje zemalja meta, čak i bez kreativnog aspekta (razvoj infrastrukture, i tako dalje) “klasičnih” kolonijalnih carstava Europe. Irak i Libija su nedavni primjeri.

U svojem članku na neki način oživljavate rad Karla Kautskog vezan za imperijalizam i kolonijalizam. Kada se raspravlja o imperijalizmu u marksističkoj perspektivi uobičajene referentne točke su Lenjin ili Luxemburg, i razlike između njih. Dakle, što nam Kautsky može ponuditi i zbog čega je njegov rad zaboravljen, po vašem mišljenju? 

Mislim da su stavovi Kautskog poprilična gluparija. O tome sam raspravljao u kritičkom uvodu prijevoda, koji su odradili Ben Lewis i Maciej Zurowski, za njegovih spisa iz 1898. posvećenih tom problemu, koji je objavljen pod naslovom Karl Kautsky onColonialism (2013.). Ali, potrebno je baviti se tom glupošću iz dva razloga.

Prvi razlog jest da je “ortodoksni” ili “lenjinistički” narativ o imperijalizmu kao “najvišem stadiju kapitalizma” zapravo ovisan o Kautskyjevim povijesnim argumentima o postojanju ne-imperijalističkog kapitalizma u prošlosti, a ti argumenti su netočni. Ti su argumenti povezani s njegovom obranom ideje socijalizma u jednoj zemlji koja je izložena u Klasnoj borbi (1891.). Na općenitijoj razini, teška je pogreška započeti s Lenjinom i Trećom internacionalom bez razumijevanja povijesti rasprava o tom problemu, a ti su radovi dio te povijesti. Richard B. Day i Daniel Gaido  svojim su prijevodom objavljenim u Discovering Imperialism (Brill, 2012.) velikog dijela tog materijala (u rasponu od 1898. do 1916.) učinili veliku uslugo anglofonim aktivistima.

Drugi razlog je na određeni način šira verzija iste poante. Ne možemo doista razumjeti boljševizam kao takav ako prihvaćamo “ortodoksni” narativ neuspjeha njemačkog SPD-a 1914. koji se oslanja na navodnu “pasivnost”, nedijalektičko mišljenje “centra” SPD-a prije 1914. To dovodi do zanemarivanja ideja “centra”, čak i Engelsovih ideja koji je navodno “vulgarizirao” Marxa, prema “ortodoksnom” narativu. Kao što je Lars Lih pokazao, Lenjin i boljševici su bili povezani sa “centrom”, a ne “ljevicom” SPD-a. Zapravo, ova opredijeljenost na ideje potekle s “ljevice” SPD-a je jedan od korijena notornog sektaštva moderne krajnje ljevice: opredjeljenje za antiparlamentarnu “direktnu akciju” se čini kao da prirodno vodi “partiji” koja pokušava inicirati takvo djelovanje na umjetni način, i time hijerarhijskoj, birokratsko kontroliranoj sekti, poput Socijaldemokracije Kraljevstva Poljske i Litve Luxemburg i Jogichesa, ili De Leonovoj Socialist Labour Party.

Prema tome, ako trebamo odbaciti standardno razumijevanje kraha SPD-a i Druge internacionale koje se zagovara na krajnjoj ljevici, moramo obratiti više pažnje na stvari koje su doista bile pogrešne u idejama SPD “centra” okupljenog oko Bebela i nakon njegove smrti oko Kautskog. Mislim da se te pogreške primarno tiču dva problema. Prvi je pogrešno razumijevanje parlamentarnih ustava i uloge državne birokracije i sudstva u kapitalističkoj kontroli države (o tome sam pisao u Revolutionary Strategy , “Law and State as Holes in Marxist Theory” (2006) 34(3) Critique (str. 211-236) i “Free Association versus Juridification” (2011) 39(1) Critique(str. 53-82); Ben Lewis trenutno radi na Kautskyjevoj knjizi Parliamentarism, directlegislation and social democracy). Drugi problem se svodi na pogrešno razumijevanje nacionalnog pitanja i pitanja imperijalizma (naša tema) u čijoj osnovi leži argument Kautskog za socijalizam u jednoj zemlji (upućujem na detaljnu studiju Erica van Reeja “’Socialism in one country’ before Stalin: German origins”, Journal of Political Ideologies, 15:2 (2010), str. 143–159).

Hoćete li napisati nastavak članka “Rethinking Imperialism”?

Kao što sam naznačio na početku članka, on predstavlja (djelomičan) izvještaj o radu koji je u tijeku; taj članak je zapravo pisana verzija usmene prezentacije koju sam držao u kolovozu 2013. godine na konferenciji Communist University. Rad je započeo mojom raspravom s Alliance for Workers’ Liberty 2004. godine (dostupna je na Weekly Worker stranici). Tada sam se bavio privremenim “dorađivanjem” apstraktnijih razina teorije za rad namijenjen konferenciji Critique u ožujku 2007. godine. Otada radim na rigoroznijem izvođenju argumenata i pružanju dokaza. Nacrt projekta je još uvijek nedovršen jer se radi o velikom projektu. Na njemu mogu raditi tijekom vremena koje oduzimam od a) svojeg akademskog rada o pravnoj povijesti i b) svakojakog novinarskog rada za Weekly Worker.

Osim tog članka, također sam koristio dijelove tih argumenata u “Imperialism, capitalism and war”, članka objavljenog u kolovozu 2012. u Weekly Worker, kao i “’Anti-imperialist united front’: No inherent connection with the working class” (iz Weekly Worker, 21. ožujka 2013.) i mog uvoda u Kautsky on Colonialism (vidi gore). Također ću objaviti članak u časopisu Critique, naslovljen “Die Glocke or the inversion of theory” u kojem se bavim predratnom antiimperijalističkom ljevicom koja je 1914. podržala Njemačku (Parvus, Konrad Haenisch, Heinrich Cunow, Paul Lensch, Max Beer)

Marksizam ima tendenciju fokusa na kapitalizam, na štetu shvaćanja razumijevanja predkapitalističkih društava. Mislite li da je to problem koji onemogućuje nijansiranije i historijski koherentno shvaćanje imperijalizma? 

Mislim da je ovo što je rečeno, ukoliko je točno, stoji tek u odnosu na posebne škole marksizma. Zasigurno nije točno kada se radi o Marxu i Engelsu; također postoje značajni marksistički radovi o predmodernoj povijesti. Primjerice, uzmimo u obzir Class Struggle in the Ancient Greek World G.E.M. de Ste Croixa (1981.), Bond Men MadeFree (1973.) Rodneyja Hiltona ako želimo spomenuti dva bitna primjera, ili Agrarian Change in Late Antiquity: Gold, Labour and Aristocratic Dominance Jairusa Banajija(2001.) i Framing the Early Middle Ages (2005.) Chrisa Wickhama za novije primjere.

Problem je u tome što je dobar dio “Nove ljevice” nakon 1956. bespotrebno progutao akademske kritike “historijskog materijalizma” kao elementa Marxovog argumenta, kritike koje su na tragu Poppera i Webera. Taj neadekvatan kompromis je kombiniran s preuzimanjem ideja mladog Lukácsa i paradigmom “Engels i Kautsky su vulgarizirali Marxa” koja potječe s lijevog krila SPD-a (bitno je primijetiti da se Parvus služio upravo ovom paradigmom 1915. u obrani zagovaranja obrane Njemačke u Prvom svjetskom ratu). Rezultat odsijecanja Marxovih analiza kapitalizma od povijesti, bilo da ide u korist “hegelijansko-marksističkog” čitanja ili čitanja na tragu “Frankfurtske škole”, ili čak u korist analize dinamike “čisto kapitalističke” političke ekonomije apstrahirane od realno postojećeg kapitalizma i naslijeđa prijašnjih društvenih poredaka, je prepreka razumijevanju mnogo toga što se tiče kapitalizma, uključujući imperijalizam.

Kako komentirate nedavne fokuse imperijalizma, poput sukoba u Gazi, Ukrajini i Iraku? Što mislite o analizama tih sukoba na ljevici? Mislite li da postoje realpolitik sredstva rješavanja tih sukoba koje bi ljevica trebala podržati? 

Moj teorijski pristup imperijalizmu stajalište je mene kao pojedinca. S tim u vidu, moja stranka CPGB (Komunistička partija Velike Britanije) provodi dvostranu politiku nakon rata u Iraku. Partija inzistira da trebamo raditi na što učinkovitijoj opoziciji ratu i intervenciji od strane naše države, kao komunisti u imperijalističkoj zemlji (tijekom cijelog 20. stoljeća, Britanija tek jedne godine, 1968., nije bila uključena u prekomorske interventne ratove). Također zagovaramo, uz spomenuto i u isto vrijeme, stvaranje solidarnosti s koliko god malenim potencijalima za nezavisnu političku organizaciju radničke klase u zemljama pogođenim imperijalizmom. Ovaj pristup je najjasnije izražen u našem opredjeljenju za kampanju “Hands Off the People of Iran” (link: http://hopoi.org/) koja djeluje protiv prijetnji ratom, sankcijama i ostalim oblicima protiv Irana, te istovremeno promovira solidarnost s iranskom radničkom klasom i organizacijama povezanim s njom. Također smo sudjelovali u mobilizacijama organiziranim od strane Stop the War Coalition (primjerice, nedavno u vezi Gaze). Moj teorijski pristup imperijalizmu nije potreban za to usmjerenje, koje se može opravdati na drugim temeljima, ali je konzistentan u odnosu na spomenuto.

Ističem upravo te točke zato što ne mislim da moj teorijski pristup dovodi do drukčijih zaključaka od onih koje se izražava na stranicama Weekly Worker časopisa u slučaju Gaze, Ukrajine i Iraka zadnjih mjeseci. Dakle, ne bi imalo smisla da ponavljam ono što se tamo može naći.

U konačnici, pitanje realpolitik je pitanje rješenja koja bi ljevica trebala podržati. Moram reći da mi se čini da je dokazni materijal, s obzirom na trenutno stanje destruktivnih intervencija SAD-a u razdoblju opadanja, ukazuje na to da bi podrška ljevice bilo kojoj vrsti takvog rješenja bila čak manje korisna nego inače. Intervencija imperijalista samo vodi uništenju; njihovi nacionalistički i islamistički protivnici tek pogoršavaju učinke kroz fragmentaciju i sektaštvo (što također vrijedi za nacionalističke i religijske pristaše imperijalizma, poput Malikijeve vlade u Iraku ili “pokreta Majdana” u Ukrajini). Stoga se čini da mogućnost prevladavanja tendencije prema fragmentaciju postoji jedino u klasno-političkoj nezavisnosti radničke klase. Priznajem da je to tek neznatna mogućnost zbog slabosti radničkog pokreta i ljevice, i sjene staljinizma koja se još uvijek nadvija nad nama.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s